Sada se konačno mogu okrenuti i mirno sagledati te dane te protumačiti osjećaje koji su se gomilali i izlazili poput valova. Sreću je smijenila velika tuga ....pa je opet došla velika sreća.
Bilo je krasno proljetno jutro kada sam osjetila da je vodenjak pukao i da moje dijete želi van. Uz klasično brzo spremanje bila sam uzbuđena kao i kod prvog poroda koji je doduše bio prije 10 godina ali bože moj to je iskustvo koje ne zaboraviš lako. Moj suprug za potrebe ove priče nazvati ćemo ga M. radio je kao i svake subote ali uz najbolju volju stigne kući kroz sat vremena. Dobro rekoh sama sebi i odlučim si još i kavu skuhati, ali mališa je htio van. Trudovi su imali razmake po 7 minuta pa sam uz pomoć mojih stigla u bolnicu na vrijeme.
"Hodajte" - govorila mi je medicinska sestra ,mislim si u sebi ma daj ti hodaj uz ovakve bolove. Sat vremena hodanja, klistira te popunjavanja formulara. Trudovi svako malo, više ih nemrem ni brojati. Ajde idemo....
Odluči moj malac i nakon dva dobra vriska, tri disanja i pokoje jako tiskanje ispadne iz moje unutrašnjosti mali crveni, zgužavni šmrkavac. Eh,pomislih ja ljepšeg djeteta nisam vidjela već duže vrijeme. Nos i obrazi crveni kao u Rocky-a nakon par rundi. Vaganje i brzi pregled.
"Mama" - rekla je babica, imate krasnog dječaka. Apgar 10/10, čula sam kako govore idemo ga pokazati van tati i teti. Nemoram vam ni reći koliki ponos je ispunio moje tijelo. Postala sam majka dvoje djece. Imam lijepu veliku i pametnu kćer a sada sam dobila i malog klinca. Bila sam presretna.
Lagano drijemanje posjet mojih najbližih i cjelovečernje druženje sa mojim sinom. Spavao je bezbrižno kraj mene, dok su drugi malci plakali i plakali. Bližilo se 23 sata kad su ih odnjeli. Još uvijek me držala doza uzbuđenja i veselja kojom je dan počeo. Pogledala sam na prozor a tamo neki zloguki golub pilji u mene. Neki glup osjećaj straha prošao je mojim tijelom. Nisam mogla spavati. Majke imaju neko šesto čulo sigurna sam u to.
Jutro nedeljno, toplo i proljetno. Djeca dolaze, mog malenog nema. Gledam prema vratima i iščekujem liječnika. Ulazi liječnik i ravno k meni.
"Znate gospođo" – započne on "dijete je malo cijanotično (naučila sam,to znači plaviji znaći manje kisika),vjerojatno je pokupio neku upalu od vas." Napraviti ćemo testove pa vam javimo. Ja još nezabrinuta ,makar stalno pogledavam prema vratima i bjesomučno pokušavam smisliti gdje i što bi dobio od mene.
Vrijeme je teklo, oko podneva liječnik je ušao pognute glave. Prišao mi je, sjeo na krevet i rekao
"Majko, nije dobro" – odzvanjale su njegove riječi u glavi. "Sumlja se na srčanu grešku, dijete je jako loše šaljemo ga u drugu bolnicu gdje imaju više iskustava s time. Nažalost ne možete s njime, ali idite ga još pogledajte prije odlaska."
Jednostavno ne vjeruješ onom što čuješ, kako nije dobro sve je bilo skoro pa idealno. Hodam kraj sestre uopće ne shvaćajući što se zbiva.
Malena soba, inkubator ...moj maleni unutra, boje strašne,širom otvorenih očiju. Sestra konstantno upuhuje zrak. Cijevćica i iglica oko njega nebrojeno puno. Tek tada sam shvatila. Loše je, jako je loše. Poljupcem u malenu ruku pružila sam ljubavi koliko sam mogla. Odlaze.
"Javiti ću vam da li je preživio transport i šta dalje" – odjekuje hodnikom.
Profesionalnost liječnika protumačila sam hladnoćom. Pucala sam po šavovima, sa papirićem na kojem je bio kontakt liječnik iz druge bolnice otišla sam do sobe.
Vjerujte mi da ne znam kojim putem sam došla. Suze su krenule,tup osjećaj. Kako, zašto.... gdje sam pogriješila bila su pitanja koja sam vrtila glavom. Nisam imala snage nazvati svoje. Stigao je M.Pokušala sam mu kroz plač objasniti što je. Krenuo je za hitnom da vidi što se dalje događa.
"Dijete je stiglo" – poručio je liječnik, sada je sve na njima. Čekala sam, sati su prolazili zašto mi se M. ne javlja. Neizvjesnost toliko teške situacije. Kako se s time nositi? Nikako, misliš da je vrijeme stalo i pokušavaš odvrtiti film unazad, ma samo 24 sata i sve je tada bilo ružičasto.
Vrijeme posjeta, evo ga došao je. Zašto gleda u pod, zašto plače, zar se desilo ono najgore. Ne,to ne može biti. Nije istina, ne želim to čuti.
M. me odveo u sobu, sjeli smo i priča je krenula.
"Dijete ima tešku srčanu grešku, najtežu, jer mu se u trudnoći nije razvila lijeva strana srca, no postoji privremeno rješenje operacijom u Njemačkoj. Postotak takve djece je jako mali. Trenutno u Hrvatskoj nema djeteta starijeg od 12 godina jer se takve teške i kompleksne srčane greške prije nisu uočavale na vrijeme i rješavale operacijama."
"No, postoji problem" – nastavio je M., "unatoč brzoj reakciji liječnika djetetu je stradalo više organa. Zatajili su bubrezi, pluća, jetra. Stavljen je na respirator i trenutno ga medicina održava na životu. Ako preživi do petka i ako se tijelo oporavi do te mjere da je moguć transport, kreće za Njemačku."
Riječ po riječ rušio se moj do sada miran svijet uzburkan možda pokojom svađom ili lošim danom. Od težine njegovih riječi slamalo mi se srce,pitala sam se stalno – kako ću dalje. Bože, zavapila sam gdje si sada, zašto se to moralo desiti baš nama. Zašto?
Noć sam provela u grču, sama u svojoj boli. Plač djece iz drugih soba, veseli problemi sisanja su mi se činili daleki i nekako meni tada potuno nedostupni. Na svoju odgovornost drugi dan sam otišla kući.
Inkubatori, monitori, lijekovi, infuzije. Ljubazne sestre. Dan po dan, išli smo u bolnicu, osluškivali šapat sestara. Bolje je, malo je bolje. Piškio je, bubrezi su se vratili, jetra se oporavlja. Ima nade, a dok je ima ne predajemo se. Dinamovac po nacionalnosti mali, plavi s motom „Nema predaje“.
Prošao je ponedeljak, pa utorak..pa srijeda. Putovnica, slikanje. Izgubljeni pokušali smo dobiti bilo kakvu informaciju. Nisam znala gdje ću prije. Da li da odem s njime ili ostanem u Zagrebu. Kada sam došla kući iz bolnice sjela sam i odlučila porazgovarati sa kćerkom. Ipak je ona već velika 10 godina, ma shvatit će. Došla je iz škole - "mama"- rekla je "moram ti nešto ispričati."
Čavrljala je poput svake desetogodišnjakinje, kako su je pitali u razredu kako joj je brat a ona im je rekla da je čula da ne može disati ali biti će dobro.
"Biti će dobro" – odzvanjalo mi je u glavi.....da mora biti dobro nema nam druge. Posjela sam je u krilo i ispričala joj sve, rekla joj i onu najružniju prognozu, mislila sam da je ona zaslužuje čuti. Reakcija je bila strašna.......suze su frcale na sve strane, doslovno su letjele iz njezinih plavih očiju. Ridala je, uplašena za bratov život. Čovjek se zamisli koliko ta djeca budu odrasla kada se najmanje nadaš. Veselila mu se iz dana u dan kako je moj trbuh rastao, vidjela ga je i onda joj ga oduzimamo. Grlila sam je...plakale smo obje.
"Biti će dobro" - ponavljala je kroz suze. I bilo je.
Doživjeli smo petak, tada sam prvi puta vidjela M. kako skriva suze. Odlučila sam ostati. Sa puno nade stavila sam sinov život u ruke liječnika izvan granica naše zemlje.
Dani su išli, engleski koji baš i nisam voljela se pokazao jako koristan.
Čudno kako se neki brojevi da li slučajno ili ne pojave u nekim stvarima totalno iznenađujuće. Moj otac i kćer su rođeni na isti datum, M. i ja imamo zamijenjene datume i mjesece rođenja, a sada je došlo vrijeme za operaciju na dan smrti mog oca. Ponavljala sam u sebi kako je to sinovo ponovo rođenje, kako sve to možda i ima nekog kozmičkog smisla.
Operacija je prošla dobro, dijete je dobro podnjelo...sve u svemu za sada obećavajuće. Strah koji se uvukao u mene nije mi dozvoljavao veselje, uspjelo je. Živ je ....
Očekivali smo povratak, no nakon početnog veselja ponovo tuga. Dijete je vraćeno na Intenzivnu njegu, na respiratoru je, nije baš tako sjajno. Problemi s plučima koja su jako stradala u tim prvim satima borbe očito smetaju za normalan oporavak. Opet grč u želucu, neprospavane noći. Dan po dan, tako smo krenuli živjeti i još se toga držimo i ide nam. Dan po dan smo s njime osluškivali pomake dva naprijed jedan nazad, tri napred pet nazad, no ipak vratili smo se. Prošlo je već skoro dva mjeseca a liječnik koji ga je tada vodio rekao je "zagrebli smo površinu oporavka, nismo još stigli ni do prve stepenice " Tek sam kasnije shvatila što je želio reći, no to mi tada nije bilo previše bitno. Došli smo u Hrvatsku, operaciju smo prvu zaboravili krećemo lagano dalje.
I dalje smo bili stalni pacijenti bolnice. Hranjenje je bio korak koji smo pokušali realizirati no nije išlo. Sonda, koja mu je bila tada izvor hrane smiješno je stršala iz njegovog malenog nosića. Bio je već veće dijete u sobama postintenzivne njege. Sestre su ga zavoljele, poput malenog veselog patuljka koji ti za Božićne blagdane strši iz šarenih papira tako je i on svojim smiješkom oduševljavao medicinske sestre i doktore.
Svakim danom trčala sam gore pokušajući ne propustiti niti jedno hranjenje, makar je to značilo špricati mu mlijeko kroz sondu, sam čin hranjenja za majku predstvalja još veću dozu povezanosti s djetetom.
Dobivao je na težini i lijepo je rastao no pluća nisu željela baš samo tako zaboraviti početni šok koja su doživjela. Bio je na kisiku, stalno se sa njime vježbalo respiratore vježbe a pojam aspiracije mi se smučio. Čišćenje nosa tako malom djetetu te pokušaji izvlačenja šlajma koji mu se gomilao na plučima bio je obred. Prvo vježbe pa aspiracija pa klopa. I sada nakon toga svega kada čuje zvuk sličan onom pogled mu postane staklast.
Vremenom su nas preselili na običan odjel i mogla sam puno više vremena provoditi sa njime. Puno ljubavi, puno puno ljubavi koju smo mu pružili zaslužna je za njegov napredak. Gledala sam fizijatrice kako s njime vježbaju te kada smo ja i on bili sami vježbala sam malene nožice i ruke koje nisu do tada znale za ništa drugo osim igli, sondi i ljepljivih flastera.
Život u ta dva mjeseca je bio relacija bolnica, dom. Velika podrška obitelji bez koje ne bih čovjek mogao izgurati teške trenutke u svom životu. Čekala sam dok bi navečer zaspao pa makar se probudio i dvije minute nakon što sam bila sjela u auto i krenula kući ali mi je tako bilo lakše.
Uvijek bi krenula u razgovor sa svojom djevojčicom, voljela sam te kasne razgovore. Opuštala me svakodnevnost kuće. Poslovi poput peglanja i brisanja prašine činili su se zabavnima. Noćima sam mislila na njega. Sigurnost bolnice te osoblja koje mu može uvijek priskočiti u pomoć tješila me.
Došlo je vrijeme i za drugu operaciju, nemojte me puno pitati što i kako jer ću se kao laik totalno spetljati u pokušaju objašnjenja. Znam samo da smo toplog ljetnog dana poletjeli avionom za Njemačku.
Malen avion, ne veći od četiri, pet metara, ma neznam uglavnom malen. Ja i osoblje njemačke bolnice njih tri mlada i topla ljudska bića. Moj miš u nosiljci i malena beba djevojćica u incubatoru. Nikada nisam prije letjela avionom tako da je ovo za mene stvarno bilo iskustvo koje pamtiš. Mislila sam da se uzdižemo satima a onda opet evo nas nekih sat i pol i slijećemo. Briga tih mladih ljudi je stvano bila zadivljujuća. Ponovo engleski izlazi na površinu, nekakvi izrazi koje sam pokupila iz silnih američkih serija su stvarno bili „nice“. Ma bitno da se može komunicirati na nekom normalnom nivou. Krenuli smo oko podneva a tamo je već bila večer dok su nas smjestili. Zbog nekakve crtice nesporazuma tu noć nisam imala smještaj tako da su me smjestili u krevet u bolnici u njihovoj sobi za odmor što je bilo izazito dobrodušno za strance.
Jela sam bajadere jer sam bila gladna ili je to možda psiha tako radila?!!
Drugo jutro sam bila smještena u kuću gdje odsjedaju roditelji čija djeca su u bolnici. To je bilo na nekih 2 minute od bolnice, imala sam svoju sobu, svoj kut frižidera. Odlično. Roditelji sa svih strana Europe, svatko ima svoju tešku priču. Vrijeme posjeta bilo je prekratko. Nakon proceduralnih pretraga odredio se dan operacije. Smiješak malenog bića to jutro bio je za mene cijeli svijet. Operacija je počela, sada je samo trebalo čekati. Povukla sam se u osamu, nisam mogla tada ni razgovarati s nekim. Jednostavno željela sam svoj mir. Šetala sam ulicama Munchena ali nikako ne predaleko od klinike. Vrijeme je teklo sporo poput ljenog ljetnog dana.
Nazvala sam da provjerim.......operacija još traje,bilo je nekih problema....nekih komplikacija....
Nazvala sam ponovo kroz dva sata, u meni more briga. Stigao je na Intenzivnu ali mogu k njemu tek nakon sat vremena. Više ne znam koliko sam najdužih sati proživjela. Ušla sam, spavao je. Ljubazno mi se objasnilo da je pod sedativima da bi mu bilo lakše. Sjela sam kraj njega i samo sam nježno držala malu ručicu.
Opreacija je prošla dobro, malo problema zbog tlaka ali za sada sve uredno. Pitanje sestre želim li ga pokušati nahraniti na bočicu bilo je nepredvidivo i kao u nekom snu.To malo krhko biće dan nakon operacije vuče bočicu ko sretan. Pojeo je 100 ml .........za ne vjerovati.
Oporavak je bio kraći, moj junak je jačao iz dana u dan. Nakon nepunih 30 dana idemo kući u Hrvatsku.
Stigli smo, no nažalost još nije dovoljno ojačao da možemo krenuti kući...ostali smo u bolnici još neko vrijeme. Ponovo relacija kuća bolnica pokašavajući ne kasniti s obavezama majke .
I onda jedan petak nenadani upit liječnika...želite li ići kući za vikend. Bum pitanje kao tempirana bomba. Naravno da želimo skoro sam povikala i sama ne shvaćajući jačinu glasa kojim sam to izrekla, moj klinac nakon velike borbe za svoj vlastiti život i nakon 5 mjeseci boravka po bolnicama konačno ide doma....doma svojoj kućici, svom plavom krevetiću...ma iako je to samo na kratko ali ide doma....možemo se konačno osjećati kao cjelovita obitelj.
Ne moram ni pričati o osjećaju sreće koji me preplavio taj dan kada smo sjeli u auto i nakon 15 minuta vožnje došli pred svoju zgradu, ušli u stan i rekli doma smo...stvarno smo doma.
Cijelu tu prvu noć sam sjedila kraj krevetića i gledala ga. Da li diše?... Je li normalne boje?... nije poplavio?... nije mu zima?
Stotinu pitanja... majčina briga nema kraja... no prošlo je dobro... eto i druga noć... e a sada povratak u bolnicu je bio još teži... sada kada smo iskusili to jedinstvo obitelji koja nam je nedostajala kroz ovih 5 mjeseci... teško jako teško je bilo ponovo ga ostaviti u bolnici.
No nije prošlo dugo i došao je doma za stalno, privknuli smo se vremenom davati lijekove koje mora piti svakodnevno, nastavili smo samostalno vježbati i dijete je pomalo raslo. Dijete koje je bilo otpisano, dijete koje je preživjelo šok organizma u pravom smislu te rječi, dijete za koje su rekli da možda neće biti mentalno normalno razvijen to moje dijete, moj hrabri ratnik koji se nikada ne predaje naučio je govoriti, trčati... lijepo jesti... naučio je uživati u životu... njegova životna radost koja iz njega sjaji tjera te dalje i u najgorim trenucima koje smo još ponekad doživjeli shvatiš da se za to dijete treba boriti te nikada i kada si najviše iscrpljen treba ponovo naći snage i krenuti ispočetka jer on to zaslužuje.
Redovne kontrole kod liječnika, dvije katetrizacije srca te pripreme za treću otvorenu operaciju srca to je bio naš život u proteklih 3,5 godine.
Saznali smo da su i bubrezi stradali u toj početnoj borbi tijela sa nemogućim, jedan bubreg nam je manji no funkionira za sada. Ima dana kada teško prihvaćam tu njegovu srčanu grešku, svjesna one najgore situacije koja je moguća, no gledam ga i uživam u njemu... u njegovoj radosti i osmjehu koji od jutra sjaji na njegovom malenom licu.
Neočekivano dobili smo termin za treću operaciju, krajem ljeta. Spremam se za to tri godine ali sada kada imam datum i kada znam da je to to... nekako ipak strah ulazi u moje tijelo. Nažalost vrijeme je škole pa je moja kćer morala ostati sa bakama, a mi smo krenuli u još jednu pustolovinu van zemlje.
Operacija odgođena zbog neke upale uha koju nismo ni znali da ima... strašno... čekanje... jedan tjedan, drugi... prolaze dani.
Ponedeljak 13... hm... zar je to stvarno dan za operaciju... nakon cjelovite pripreme, ipak ne. Ponovo odgoda... ovaj put zbog nepredviđenih komplikacija djeteta koje je bilo ispred nas. Čekaj još jedan dan... zaviri u svoju dušu i nađi snage jer ćeš je trebati. Idemo to je to, M i ja smo ga pratili do operacione sale, maleni lagano uspavani miš maše malenim rukicama, ljubičaste uniforme ga preuzimaju. Sada ponovo čekanje...
Nakon 8 sati konačno ponovo možemo k njemu, primljen je na odjel intenzivne njege, spava i ima respirator... Kirurzi su zadovoljni, put od tri stepenice je završen... sada konačno imamo 95 % kisika i možemo.........SVE.
Oporavak je tekao više manje školski... doduše kada pokušam zamisliti bolove koje je moje dijete proživjelo... otvaranje prsnog koša, tekućina koja nam se pojavila oko pluća, nemogućnost disanja, bezbroj vađenja krvi, drenovi koji kao u vanzemaljca vire sa svake strane tog malenog tijela. Djeca nevjerojatno krhki i maleni stvorovi ali iznenađujuće hrabri.
Četrnaesti dan po opreaciji staje na noge... klimavo i drhtavo ali ide... taj mali čovječuljak ponovo pokazuje iznimnu snagu volje.
Zbog prirode njegove srčane greške moramo pikati maleni prstić svaki dan i odrediti dozu lijeka koja je potrebna da tijelo zbog nove cirkulacije u organizmu nebi stvorilo krv koja je pregusta pa bi svaki otkucaj srca bio velik napor.
Odlazmo kući... ovaj put direktno doma... suze koja sam te noći isplakala potopile bi omanji brodić... mješali su mi se osjećaji sreće, olakšanja i zahvalnosti.
Mom djetetu je pružena nova šansa, možda živi na posuđenom vremenu no živi, smije se... raste... i ne predaje se......nikako............................i nikad...
Za ljubav je dovoljno i pola srca
Zar ima nešto ljepše od toga kad primite vijest da će te opet postati majka. Dječak od tri godine, djevojčica od 9 mjeseci i stiže im vijest da će dobiti brata. Ja kao majka dijabetičar kontrolu obavljam u jednoj od najboljih bolnica u Hrvatskoj, Petrovoj bolnici gdje me vodi tim doktora koji je već upoznat sa mojom bolešću.
Znači već dva carska reza iza mene i dvoje prekrasne i zdrave djece. Već na prvoj kontroli u Petrovoj bolnici doktor koji mi obavlja ultrazvuk u trećem mjesecu trudnoće mi govori da je kod djeteta nuhalni nabor zadebljan i da ću vjerojatno roditi bolesno dijete. Znači da će imati neki sindrom. Ja sva u šoku i nevjerici, knedla mi u grlu onako jadna na onom krevetu za pregled nisam uspjela ni progovoriti. Pregled mi obavlja i druga doktorica koja mi potvrđuje da je nuhalni nabor malo povećan i na prijedlog trećeg doktora me nagovara da napravim abortus, da je to nabolje riješenje.
Jer kao zašto se boriti sa bolesnim djetetom. Ja kao da sam znala da će mi to predložiti odmah to odbijam jer odkud meni pravo da ubijem svoje dijete. Donosim odluku da će se roditi bilo ono zdravo ili bolesno. Nastavljamo kontrole i radimo triple test koji je bio uredan i pobija svaku njihovu sumnju da je dijete bolesno. Svakom idućom kontrolom dijete sve više napreduje, trudnoća uredna i dolazi taj peti mjesec. Opraštam se od svoje djece i obećavam da ću im ubrzo donijeti brata. Nisam ni slutila koju borbu za život ćemo voditi. Bližio se zakazani datum carskog reza. To jutro 12.05. bila sam prva na redu za operaciju.
Nisam mogla ni zamisliti da ću to jutro, umjesto da idem na operaciju, htjeti sve otkazati jer je negdje u meni postojao strah da nešto nije uredu. Sestre tj. obitelj koju sam stekla u bolnici za vrijeme mojih boravaka su me tješile i hrabrile da nema mjesta panici i strahu. I odlazim na stol, spinalna, hoću biti budna da vidim svoje blago.
U 9:14 na svijet dolazi Ivan 49cm i 3,850 kg, apgar 10/10, prvi plač, prvi poljubac i vidjeti ga za mene nije bilo veće sreće na ovom svijetu. Taj isti dan sestra ga donosi meni u naručje, stavlja na prsi i jedina misao je bila Bože hvala ti što je živ i zdrav i što nije onako kako su mi rekli na početku. Ja i moje malo savršenstvo. Sve ide svojim tokom. No 14.05. 6:00 ujutro sestra treba donijeti djecu na hranjenje, ali Ivana nema.
Dolazi do mene i tiho mi na uho šapće da je Ivan završio na post intenzivnoj jer je kroz noć malo poplavio i ubrzano disao. Sumnjaju na šum srca. Bože moj što se to dogodilo? U panici odmah zovem muža, a on me tješi da će naš mali miško biti dobro. Nismo ni slutili da već taj dan naše dijete počinje najveću bitku, bitku za život. U sobu oko 10 sati u jutro dolazi pedijatrica do kreveta na kojem leži mlada djevojka od 17 godina koja je rodila u 25. tjednu trudnoće i govori kako je njezina djevojčica umrla. Bože moj što to čujem, kako je tako hladna prema njoj, što je sa mojim Ivanom jeli živ?
Znam da nema načina da joj to drugačije priopći jer takav im je posao da ne pokazuju emocije prema pacijentima. Nisam ni slutila da će se i meni obratiti i reći mi da Ivan ide u KBC Rebro obaviti pregled kod doktora Malčića. Tko je on, što će mu raditi sto pitanja iz mojih usta, a oni odgovaraju da ide u najbolje ruke. Tog dana ga nisam uspjela vidjeti jer je za vrijeme posjeta odveden na Rebro i gore ostaje.
Iduće jutro, ne znam ni sama odakle mi tolika snaga, sjedam u taksi i odlazim vidjeti svoju malu sreću. Ulazim na odjel intenzivne njege gdje me sestre vode do njegova inkubatora, otvaram prozorčić jer mi je bilo samo da ga dotaknem. U hodu su nas sestre upoznavale sa svime vezano uz njegovu srčanu grešku kojoj nisam ni ime znala izgovoriti. Muž i ja odlazimo kod prof. Malčića na razgovor da nas upozna sa Ivanovim stanjem. Tad nam govori da Ivan ima transpoziciju velikih srčanih žila te da je kod njega teži oblik. Operacija je izvediva, ali da trebamo biti spremni i na posljedice koje mogu nastupiti. Zar postoji lošija vijest koju možeš primiti za tako malo dijete, dijete koje je tek rođeno.
Sjećam se nakon što je prof. Izgovorio da je operacija izvediva na kraju istog tog razgovora moj muž ga je ponovno upitao znači operacija se može izvesti, a on nam je odgovorio da nema smisla da dva puta ponavlja iste riječi iza kojih on stoji. Dao nam je nadu. 19.05. mu obavljaju kateterizaciju koju dobro podnosi te mu potvrđuju dijagnozu te nam daju upute kako će najvjerojatnije u München na operaciju i da 23.05. tim doktora iz München-a dovozi jedno dijete na odjel koje je operirano i preuzima Ivana.
Jedan mala djevojčica me tog dana toliko ohrabrila da nikada neću zaboraviti njene riječi. Podigla je svoju majicu i pokazala mi je rez na svojim prsima i rekla kako idem u najbolje ruke u München-u. ne trebaš se ništa bojati sve će biti u redu.
U tom trenutku mi više ništa nije trebalo. Samim dolaskom u drugu bolnicu počinje naša utakmica. Doktori su mi potvrdili sve što je dr. Malčić ustanovio na Rebru i čekamo datum operacije. Utorak 28.05. 6:45 dolazim ispratiti svog malog anđela na operaciju gdje mi sestra govori da se oprostim sa njim.
A ja sve onako izgubljena u vremenu joj velim da se ja s njim ne opraštam već mu želim svu sreću ovog svijeta da izdrži utakmicu svog života i da se vidimo za par sati. Ljubim ga u čelo i ostavljam timu doktora koji su spasili život još jednog djeteta.
Dok su mi sati prolazili moleći za njih u obližnjoj crkvi dobivam poziv da je operacija prošla i da dođem vidjeti sina. Odmah sam se stvorila do njegove sobe, onako mali prikopčan na sto aparata koji pište, sto nekih cjevčica oko njegovog malog beživotnoga tijela.
Gledam i ne mogu vjerovati. Dolazi mi jedna sestra koja mi želi objasniti postupak cijele operacije, njegovo trenutno stanje, stanje koje može nastupiti, a ja na sve odgovaram da znam. Ona me u čudu gleda kako sve znam, a danas ni ja sebi ne znam odgovoriti na to pitanje jer ne znam što me držalo tog dana i u tim trenucima.
Ivan je imao otvoren prsni koš još dva dana da ne bi došlo do neke komplikacije da mogu odmah reagirati. Kažu tuga, ma ne tih dana sam osjećala toliku radost jer se tako malo biće izborilo za život, izborilo se da živi. Dan za danom Ivan je bio sve bolji i samo smo čekali kad se vraćamo u našu zemlju.
Tijekom boravka u München-u stvorio se jedan predivan krug obitelji sa kojima smo se zbližili i bili podrška jedni drugima. Osvanilo je jutro na sv.Antu kad su kola hitne došla po Ivana. Idemo doma. Neopisiva radost znajući da smo skoro na kućnom pragu i da Ivana napokon mogu odvesti bratu i sestri.
Ponovno smo na Rebru gdje Ivan mora proći kontrolu kod prof. Malčića i onda putujemo doma. Zamislite samo radost oca koji je u mjesec i pol dana svog sina vidio kroz otvor na inkubatoru i trenutka kada ga je prvi put uzeo u naručje. Ivan danas ima dvije godine i kroz taj period postao je veoma veselo i razigrano dijete.
Želim da tako i ostane. Kad me pitaju o njegovoj bolesti kažem samo onoliko koliko i sama znam jer ne želim prodirati duboko jer za to postoje doktori koji nam kažu kad trebamo znati i koliko. On je za mene zdravo dijete bez ikakve mane. Želim da odrasta normalno i sretno, kad bude mogao razumjeti reći ću mu sve što treba znati o svojoj bolesti. Želim da živi san svakog djeteta, da kad jednog dana odraste bude primjer da bolest ne može zaustaviti čovjeka u ostvarivanju svoga cilja.
I znajte da mi nije bilo ni malo lako sve ovo prenijeti na papir jer tek sam sad osjetila koliko je bolno bilo prisjetiti se svakog trenutka kada se borio za život. Hvala prof. Malčiću što se izborio da Ivan danas bude živ dječak, hvala dr. Vladi što ga svojim budnim okom prati kad god to treba, hvala Bogu što sam se našla na pravom mjestu za vrijeme poroda jer da nisam možda danas ne bi bio živ. A ponajviše hvala vama majkama koje proživljavate to sa svojom djecom da se ne osjete različiti među drugima jer oni su naši heroji, heroji velikog srca.
