Gabrijela Buljić ima 13 godina. Odlična je učenica 7. razreda i živi u Dugom Selu. Hobi joj je pjevanje, a najveća životna želja da može trčati ulicom bez prestanka, bez straha i bez umora.
Ta želja joj se vjerojatno nikad neće ostvariti jer ova nasmijana 13-godišnjakinja, koja je na prvi pogled poput svih vršnjaka, boluje od hipertrofične kardiomiopatije, prirođene srčane greške, zbog koje njezino srce ponekad ima i do 300 otkucaja u minuti.
Da u trbuhu nema ugrađen defibrilator, koji u trenutku napadaja “strese” Gabrijelu, koja zbog ubrzanog rada srca izgubi svijest, zbog bolesti koju ima mogla bi umrijeti.
Gabrijelina bolest počela je puno prije njezina rođenja i zapisana joj je u genima. Od iste dijagnoze bolovali su moja pokojna punica, šogor i Gabrijelina mama Mihaela, koja je od prvog i jedinog napadaja umrla kad je Gabrijela imala nepune dvije godine - prisjeća se tata Dražen Buljić (41) trenutaka koji su mu obilježili život. Možda bi sve bilo drukčije da je Mihaela imala ugrađen defibrilator. Bilo kako bilo, njezin odlazak bio je upozorenje da se svima u obitelji koji pate od ove neizlječive bolesti ugradi taj aparatić - dodao je Dražen. Gabrijeli je prvi uređaj ugrađen u dobi od pet godina. Od tada je imala šest operacija i promijenila tri defibrilatora.
Za bolest njegove supruge Mihaele, Gabrijeline mame, doznalo se kada je imala sedam godina, ali se njezina bolest također nije manifestirala i nije bilo vidljivih poteškoća. Odlazila je na redovite kontrole, radila, udala se, zatrudnjela i 2003. godine rodila Gabrijelu.
"Za Gabinu bolest saznali smo prije njezina rođenja, no nismo znali da će biti u ovakvom obliku. Kako je supruga imala dijagnozu tijekom trudnoće, kontrolirala se kod dr. Malčića pa je otkriveno da Gabi ima dvije rupice na srcu (VSD). Pretpostavljali smo da će se one zatvoriti do njezina prvog rođendana bez operativnog zahvata" - kaže Dražen.
No, kada je Gabi navršila devet mjeseci, bolest je krenula u drugom smjeru te se razvila hipertrofična kardiomiopatija i tada postaje potpuno jasno da genetika nije zaobišla Gabrijelu. Nastavili smo relativno normalno, živjeli smo svoj život, odlazili na kontrole, a onda se dogodio taj nesretni 25. srpnja 2005. godine. Tog dana uslijed prvog i jedinog i posljednjeg napadaja preminula je moja supruga Mihaela - priča Dražen, koji je sa 30 godina ostao sam s kćeri.
Preminula je četiri dana prije 26. rođendana, a malena Gabi nije uspjela proslaviti drugi rođendan uz svoju mamu.
"Odjednom se sve promijenilo. U tom trenu bilo je potrebno sačuvati bistru glavu i vidjeti što i kako dalje. U jednom trenu imali smo sve, veselimo se godišnjem odmoru ljetovanju u Makarskoj, a onda... nemate više ništa" - sjetno priča Dražen.
Imao je punu podršku obitelji pokojne supruge.
"Gabi u to vrijeme nije ni imala probleme. Ružno će zvučati, ali navikneš se živjeti s tim... barem u periodima bez napada, a kad dođe, jao, nikad ne znaš što i kako. Uzdaš se u aparat, a onda prođe kroz glavu da ga je barem Mihaela imala... - govori Dražen.
Nekako s Mihaelinom smrću bolest se počela manifestirati i kod ostalih. A ono što se njoj dogodilo bilo je ozbiljno upozorenje liječnicima da se trebaju pobrinuti za Gabrijelu, njezina ujaka i baku. Odmah je odlučeno da se svima ugradi elektrokardiokonverter (defibrilator). Naime, bolest se manifestira na način nekontroliranih otkucaja srca, koji mogu biti i više od 300 otkucaja i koji su, nažalost, kobni.
"Dr. Malčić predložio je ugradnju jer defibrilator odreagira i vrati normalnu srčanu ritmiku. Riječ je o uređaju koji je umetnut u trbuh, a elektrodama je povezan sa srcem. Baki i ujaku uređaj je ugrađen nedugo nakon smrti Mihaele, a Gabi dvije godine kasnije" - kaže Dražen i priznaje da je bio skeptičan jer je Gabi bila još mala. Nije imala ni pet godina, ali odlučio je poslušati preporuku liječnika.
"Hvala Bogu da jesam, jer da nisam, Bog zna da ne bi bilo dobro" - s olakšanjem priča Dražen. Gabi je, naime, već 2010. godine pretrpjela napadaj, a aparat joj je spasio život. Otada su se napadi događali često. A onda su krenule operacije. Njih šest, od čega četiri u Zagrebu i dvije u Münchenu.
I Gabrijeli se prvi napadaj urezao duboko u sjećanje.
"Imala sam sedam godina, o svojoj bolesti nisam ništa znala, a i nije me zanimalo. Doduše, ne zanima me ni danas jer kad razmišljam o tome, samo se preplašim. Uglavnom, trčala sam doma uz stepenice jer je na TV-u bila serija koju nisam htjela propustiti. Kada sam ušla u kuću, shvatila sam da mi je srce počelo jako kucati. Legla sam, no i dalje je lupalo prejako" - priča Gabi. Rekla je tati da se ne osjeća dobro. Iste sekunde su krenuli na hitnu.
" Tada me opalilo. Na stepenicama, kada smo izlazili iz stana. Cijelo tijelo mi se streslo. Prepala sam se kao nikad. Nisam znala što je to pa sam rekla tati da mi je srce jako lupnulo. Danas znam što me lupnulo... defibrilator..." - objašnjava Gabi.
Ni tata Dražen nikada neće zaboraviti taj dan.
"Držao sam je kada se aparat drugi put aktivirao. Užasan je to osjećaj gledati vlastito dijete kada mu grune aparat na toliko džula. Trebao se aktivirati kada je ona već u nesvijesti, ali tada nije bilo tako. Sada je podešen" - priča Dražen. Prošle godine je imala dva napadaja, a sada se malo stabiliziralo.
Da nemam tate, ne znam što bih. On mi je sve na svijetu i sigurna sam kad je uz mene. Tako ću ga krajem mjeseca povesti i na maturalac u Vodice. Bit ćemo tamo tri dana. Posjetit ćemo Zadar, Šibenik, Nin i sigurna sam da će nam biti lijepo. Pa njega vole svi moji prijatelji - govori Gabrijela. Zahvalna je i prijateljima iz razreda, koji su uvijek uz nju i pomažu joj nositi torbu kako bi se što manje umarala. A umara se vrlo lako i vrlo često.
Nekad joj treba deset minuta da prijeđe stepenice u zgradi.
"Ponekad kasnim na nastavu jer mi pet minuta malog odmora ne bude dovoljno da dođem iz učionice u učionicu. No, profesori imaju razumijevanja. Imam i divne prijatelje koji mi ponesu školsku torbu" - napominje i dodaje da je prihvatila da je drugačija od ostalih, ali joj je ipak nekad teško zbog toga.
Ponekad mi je teško i pitam se zašto sam baš ja bolesna. No onda shvatim da se sve dešava s nekim razlogom i bude mi lakše - iskrena je Gabrijela, koja se mame Mihaele vrlo malo sjeća.
"Imam neke stare fotografije i po tome je pamtim. No nikad mi ništa nije nedostajalo. Tata je tu za oboje "- rekla je. Gabrijela je na pragu srednje škole. Još nije odlučila kojim će smjerom krenuti, no velika joj je želja da jednog dana postane, ni manje ni više nego glumica.
"To me jako zanima, ali bojim se da neće ići. Za to treba puno energije i kretanja, no nikad se ne zna. Ponekad se u životu i najluđi snovi ostvaruju, pa će tako možda i ovi moji "- otkriva nam Gabrijela svoje daleke snove dok joj tata Dražen poručuje da u životu, uz upornost, može biti baš sve što poželi.
Živahna, znatiželjna, brbljava i naoko zdrava djevojčica Stela Mejaš Režek iz međimurskog Cirkovljana kraj Preloga, početkom svibnja proslavila je četvrti rođendan. Iako je trudnoća bila posve uredna, Stela je rođena s teškom srčanom greškom. Umjesto da iz rodilišta s mamom ode kući, iz čakovečkog rodilišta hitno je otpremljena u bolnicu na zagrebačkom Rebru.Teško je disala, srce joj nije pravilno kucalo, koža joj je bila modra...
"Vaše dijete je smrtno bolesno, ali možemo joj pomoći operacijom i pružiti joj normalne uvjete života" - rekli su tad liječnici Stelinoj mami. Novi šok uslijedio je kad su joj rekli da operaciju nije moguće napraviti u Hrvatskoj već u Linzu u Austriji.
Šok, tuga, nevjerica i pitanje ‘Zašto baš meni? "Dva tjedna od postavljanja dijagnoze nisam normalno funkcionirala, samo sam plakala" - ispričala je Stelina mama Dijana Režek (27) dodajući da je Stelina dijagnoza komplicirana.
Liječnici su nam prije operacije sve pojasnili i upozorili na moguće posljedice. "Sam zahvat trajao je oko osam sati i bila sam najsretnija kad je zazvonio mobitel i kad mi je kardiolog Rudolf Mair, koji ju je operirao, javio da je sve dobro prošlo "- govori Dijana dodajući da su Steli ugradili umjetnu žilu i umjetni zalistak.
Ona se, naime, rodila samo s jednim zaliskom, koji je onda morao raditi dupli posao, zbog čega se malo i oštetio. Zbog toga će uz umjetni zalistak koji ima, kod Stele s vremenom trebati zamijeniti i onaj prirodni.
"Pred Stelom je još operacija, ovisno o njenom razvoju i rastu" - kaže mama Dijana dodajući da je nakon operacije Stela dugo odbijala hranu, pa su je četiri mjeseca hranili na sondu. Zbog DiGeorgova sindroma, koji joj je također dijagnosticiran, djevojčica će možda motorički i intelektualno zaostajati, no zasad je ona sasvim normalno dijete koje je intelektualno čak i razvijenije od svojih vršnjaka budući da se svakodnevno s njom radi.
"Kad smo napokon stigle kući iz bolnica, Stela je imala oko četiri mjeseca. Noćima sam bila budna jer me bilo strah zaspati.
Bojala sam se da Stela ne prestane disati. U početku je pila pet vrsta lijekova, sad pije samo one za urinarni trakt jer i s tim ima problema" - pojašnjava mama Dijana i dodaje da se njezina djevojčica katkad brže umara, a ponekad i poplavi, što je onda znak da mora k liječniku. Na redovitu kontrolu u KBC Zagreb na Rebru odlazi svakih šest mjeseci, a po potrebi i češće. Stela obožava jesti gumene bombone, a voli i slagati puzle. Nažalost, u vrtić za sada ne može ići zbog čestih bolesti koje bi tamo mogla pokupiti od druge vrtićke djece.
